„Širom Kosova i Metohije na dan 17. marta 2004. godine započeo je opšti napad na Srbe i njihovu imovinu. Srbi su bili iznenađeni, bolje rečeno zaprepašćeni jer tog dana u Prištini, sve što je živo od Albanaca napalo je na Srbe i njihovu imovinu, koji su zbog toga bili prinuđeni da spasavaju svoje gole živote napuštajući kuće koje su prvo bile izložene pljački, pa zatim rušenju i paljenju.

Bili su iznenađeni i pripadnici KFOR-a, te su u tom momentu i oni spasavali živu glavu. Opšti strah i zaprepašćenje osećao se u vazduhu. Međutim, u tom istom momentu došlo je do etničkog čišćenja ne samo u Prištini, već i u Gnjilanu, Uroševcu, Prizrenu, Đakovici, Obiliću, Kosovom Polju i svim okolnim selima.

Rušenje je nastupilo na sve strane, ne samo kuće i stanove Srba već i sve objekte koji pripadaju srpskoj crkvi. Ruše se crkveni objekti stari i po nekoliko vekova, oni koji su pod zaštitom UNESCO-a, kao što je Bogorodica Ljeviška iz Prizrena (1306. g.), kao i hram Hrista Spasa iz 14. veka, koji su tako oštećeni da postoji bojazan da se neće moći obnoviti.

Jedino nisu srušeni Dečani i Pećka patrijaršija i to zahvaljujući zaštiti brojnih pripadnika Italijanske vojske koji su čuvali ta dva objekta od prvog dana dolaska na Kosovo i Metohiju. U tom prvom danu srušeno je i zapaljeno 39 crkava i manastira. Istog dana je ubijeno 20 Srba koji nisu mogli da se spasu jer ih je jurila rulja Šiptara, a bilo je 900 teško povređenih. Pored toga, preko 7.000 Srba je uspelo da pobegne, a 4.000 je proterano.

Drugog dana Radio televizija Priština je javila da su Srbi krivi zbog ovog napada, jer su stradala dvojica albanskih dečaka koji su se utopili u reci Ibar. To je bila laž.

Pogrom se nastavlja i drugog dana, praćen od strane brojnih novinara koji su stigli na teritoriju Kosova i Metohije. Konstatovali su u svojim izveštajima i slikama sa lica mesta šta su zatekli, ali niko nije tražio da se već jednom zaustavi divljanje šiptarskih terorista.

Trećeg dana donekle je uspostavljena vlast KFOR-a, koja prethodna dva dana nije vladala na tim prostorima.

Advokati Beograda su 22. marta izašli u javnu šetnju ulicama Beograda u znak protesta zbog dešavanja na Kosovu i Metohiji.

Beograd je duboko potresen zbog dešavanja na Kosovu i Metohiji. Bilo je pokušaja napada na džamiju, ali su blagovremenom intervencijom policije sprečeni.“

Kraći izvod iz mog dnevnika, a opštirnije je izneto u mojoj knjizi „SVEDOK ISTORIJE“ VIII knjiga (2006. godine), str. 195/196.

Širom Srbije je obeležena godišnjica martovskog pogroma 17. marta 2004. godine na Kosovu i Metohiji.

U Prištini u crkvi Sv. Nikole održan je pomen nastradalima u martovskom nasilju. Službu je služio Vladika Raško-Prizrenski Gospodin Teodosije, dok je Patrijarh Srpski Gospodin Irinej u beogradskoj Sabornoj crkvi posle arhijerejske liturgije održao pomen nastradalima, a potom na Akademiji održanoj pod sloganom „Zločin bez kazne“ u Narodnom pozorištu u Beogradu Patrijarh je poručio da je u svim pregovorima Srbiji najvažniji zahtev brzi povratak većeg broja Srba na Kosovo i Metohiju. Patrijarh je poručio da nad sudbinom Kosova i Metohije ne treba očajavati. Jer dok god Kosovo i Metohija ostane u našim mislima, ono će ostati naše. Na kraju je kazao: „AKO SMO PREŽIVELI PET VEKOVA POD TURCIMA, PREŽIVEĆEMO I OVO SADA“!

Time ćemo nastaviti borbu za Kosovo i Metohiju, jer ono je bilo oduvek naše, jer kada je rimski papa Honorije Drugi 1217. godine poslao krunu Stefanu Prvovenčanom, time je dokazao da na tim prostorima živi srpski narod i da tu nije bilo nikakvih Albanaca, koji su u to vreme živeli u maloj Aziji na Kavkazu, a kako stoji u mapi „Evropa u vreme smrti Karla Velikog 814. godine“.

Ne treba zaboraviti ni Rezoluciju Saveta Bezbednosti UN br. 1244 koja garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije.

Poslednja sednica SB UN na kojoj je raspravljano o Kosovu je bila 19. septembra 2007. godine i od tada nije donošena nikakva nova odluka u vezi Kosova i Methije.

Isto tako, 3. februara 2003. godine izabran je Boris Tadić iz Demokratske stranke za predsednika Srbije, a što je Tači i čekao da bi 17. februara proglasio nezavisnu državu Kosovo, a uz pomoć predsednika SAD Buša mlađeg, koji je time ispunio svoje obećanje dato kosovskim Albancima. Istog dana predsednik Tadić je izjavio da ne priznaje novu državu Kosovo i da je neće nikada priznati.

Tada je nastavljen pritisak Amerike uz svoje satelite Veliku Britaniju, Nemačku, Francusku i Italiju da utiču na druge zemlje da priznaju novu državu, ali nisu mogli da pridobiju Rusiju, Kinu, Indiju, Brazil, Južnoafričku Republiku i mnoge druge, koje su sve stale na stanovište da se radi o izuzetnoj povredi međunarodnog prava.

Zahvaljujući Rusiji i Kini, država Kosovo neće moći da postane član UN jer su one najavile da će staviti veto na takvu odluku!

Zbog toga se sada vrši još veći pritisak na predstavnike Srbije, na čelu sa SAD i Nemačkom, da priznaju Kosovo kao državu da bi ono moglo da postane član UN. Ali Srbija nikada neće priznati državu Kosovo, pa makar nas nikada i ne primili u Evropsku uniju, jer podržavamo stav naše crkve koja je za 1.000 godina svog postojanja uvek štitila naše interese.

Sve to je detaljno izneto u mojoj knjizi „Svedok istorije“ knjiga IX, str. 227-283.